Film „12“ Nikite Mihalkova nastao
je kao fleksibilni rimejk američkog filma „12 gnevnih ljudi“ režiranog od
strane Sidnija Limeta. Kako je razlika između dva filma tačno pedeset godina
ruski film se može smatrati i svojevrsnim obeležavanjem jubileja jednog od
najvećih filmskih ostvarenja svih vremena. Naravno, Mihalkov priča sopstvenu
priču obojenu bojama ruskog mentaliteta i podneblja, i njegov film je daleko
više od komercijalnog prilagođavanja filma novoj publici.
Lepota ovog filma je u njegovoj
jednostavnosti. Izvrtanje stvari u njihovu suprotnost u prefinjenoj igri logike
i buđenje humanosti tamo gde je u početku nema jesu faktori koji proizvode
magiju ove priče. Naizgled očigledna krivica mladića postepeno postaje predmet
rasprave dok se ne pokaže kao potpuno upitna a za to vreme svaki od porotnika
doživljava ličnu dramu i prosvetljenje.
Obe verzije filma jesu na svoj
način kritika društva a dvanaestoro porotnika jesu društvo u malom, presek
klasa koje u njemu postoje, ideja koje žive, različitih nivoa tolerancije i
predrasuda koje su u njemu prisutne. Zahvaljujući ovome, iako je radnja
smeštena u porotničkoj prostoriji, ovi filmovi sežu mnogo dublje, do
najskrivenijih paranoja i neuroza jednog društva.
U Limetovoj verziji filma, iako na kraju porotnici
jednoglasno presuđuju da mladić nije kriv, ostaje mogućnost da je on ipak
počinio ubistvo i niko nije u potpunosti siguran u njegovu nevinost. Gledalac
ne navija za mladića jer veruje da je nevin već navija protiv labavih dokaza i
sistema gde pravda zavisi od toga koliko smo u stanju da platimo advokata. Postoji
prećutna pretpostavka da je veća verovatnoća da je momak ubio oca samim tim što
je „jedan od onih“, (klasna i rasna predrasuda, hispano-amerikanac) i jasno je
da bi oni koji glasaju „kriv“ mislili drugačije kada bi dolazio iz „fine
porodice“. Svako „nije kriv“ porotnika je jedan zaseban trijumf ljudskosti nad
predrasudama.
Film obrađuje i temu pojedinca koji se usuđuje da misli
drugačije od grupe i ima smelosti da se bori za svoje mišljenje. U verziji
Nikite Mihalkova usamljeni porotnik za svoj pokušaj da preobrati stav ostalih porotnika
traži blagoslov od Boga postavljajući malu ikonu na policu pre početka svog
izlaganja. Po završetku većanja, on se vraća po svoju relikviju dok vazduh oko
njega podrhtava i zamućuje sliku kao u prisustvu neke više sile. Ovime
Mihalkov, tipično ruski, sugeriše na uzvišenost i svetost čina koji je porotnik
obavio.
Verzija Nikite Mihalkova na mesto
hispano-amerikanca stavlja mladog Čečena koji ne ubija svog oca već poočima,
ruskog oficira koji je mladića doveo sa sobom iz Čečenije nakon što je njegova
porodica stradala. Ovako Mihalkov baca vruć krompir u ruke porotnika ali i
publike i udara na slabu stranu Rusa kada je tolerancija i ravnopravnost u
pitanju. Ovde je i na kraju kao definitivni i nesumnjivi zaključak iznesena
verzija po kojoj mladić nije kriv već je sve namešteno od strane građevinske
kompanije koja ne bira sredstva da oslobodi prostor za građenje novih objekata.
Mihalkov nam priča priču kroz koju pred nama počinje da se pomalja slika ruskog
društva, društva propalih preduzeća, nefunkcionalnih institucija, korupcije,
organizovanog kriminala i predrasuda prema imigrantima.
Mihalkov daje veći prostorni zamah
svom filmu, on napušta prostor sudnice da bi se vratio u detinjstvo čečenskog
dečaka kao i da bi prikazao trenutke koje ovaj provodi u zatvorskoj ćeliji.
Ruski porotnici dobijaju mnogo više prostora za svoje emocionalne izlive,
proizvode više buke, češće govore o sebi, a empatija i vera u čoveka kao da su
u prvom planu u odnosu na same argumente. Na kraju, tu je i prostor u kom se
vrši većanje: skučenu sudsku prostoriju Mihalkov je zamenio prostranom salom za
fizičko po kojoj porotnici vršljaju i divljaju, tek retko se skrasujući na
svojim mestima za stolom, rekonstruišući mesto zločina, izvodeći svoje plesove
sa nožem, preživljavajući nervne slomove.
Radnja filma trpi promene u odnosu
na prvu verziju, čitavih pedeset godina stariju, pre svega u prilagođavanju
drugom istorijskom trenutnku i drugačijem podneblju, praveći tako velike
iskorake u prostoru i vremenu. Međutim, najveća razlika i dodatak Mihalkova
prvobitnom scenariju je u završetku. Naime, proces oslobađanje je bio samo
jedan deo borbe za dečaka ali sada predstoji jedna druga borba. U američkom
društvu sloboda je vrhunska vrednost pa su porotnici iz američke sudnice mogli
mirno spavati nakon što su oslobodili dečaka. Ruski porotnik se, sa druge
strane, pita šta će dečak činiti sa stečenom slobodom i da li je ona raj ili
pakao za njega. Šta on može očekivati od sveta u koji će slobodno išetati? Da
li će duže poživeti u zatvoru ili na slobodi gde će odmah postati meta istih
ljudi koji su ubili njegovog poočima? Simbolično, porotnik koji se prvi zauzeo
za dečaka otvara prozor sale na kraju filma ne bi li dao zalutalom vrapcu izbor
hoće li ostati u toplom zatvorenom prostoru ili će iskoristiti mogućnost da
izađe pod mećavno otvoreno nebo. Vrabac bira slobodu koja je istovremeno i
opasnost i izazov.
No comments:
Post a Comment